Ja sam dosta o Mustafi pisala kad sam odgovarala na anketu one tete profesorice i kad sam gotovo bez razmisljenja napisala da mi je Engin najbolji u ulozi Mustafe i samu sam sebe time zapravo iznenadila jer ja sam prije svega Kerimovka.
Radi se o tome sto je Mustafa viseslojan lik. Tacno je da ga u pocetku upoznamo kao razmazenog sina provincijskog mocnika koji se po carsiji ponasa kabadahijski. Ni ta ljubav prema Narin nam ne izgleda iskrena u pocetku. Cini nam se kao samo hir covjeka naviknutog da dobije sve sta hoce. Ali, nije bas tako. I u tome i jeste stvar. Kako se prica odvija (bolje da ti ne prepricavamo) dolazi Mustafa u situacije gdje nam otkriva sve slojeve svoje licnosti. Otkrivamo razloge njegovih ponasanja, pored bolesti od koje pati, vidimo da odnos sa ocem nije najbolji, upoznajemo ga kao briznog brata, oca....
Ukratko, stvar je u tome da nam se Mustafa otkriva malo po malo i svaki puta kao neko novi a ne bas onaj koga znamo s pocetka price. Jednostavno postaje sasvim zivotan, jer ni u zivotu nije sve samo crno i samo bijelo.
On voli i bori se za svoju ljubav na nacin kako to provincija diktira i okolnosti u kojima je rastao. Spreman je i da se radi te ljubavi mijenja na kraju sto je za te okolnosti pravi podvig.
Kad se udje u pricu na taj nacin, a Engin to maestralno radi, onda nam vise ne smeta ni taj milje, koji je nama svakako dalek i stran. Engin uspjeva pred nama izvajati lik sa hiljadama mana ali i vrlina. Jednostavno, da nam covjeka od krvi i mesa a ne samo sablonski filmski lik.
I slazem se sa ostalim damama, mozda je dobro da malo odmoris, pa nekad kasnije, polagano. Nije se nama gradskom kokakma lako uzivjeti u te provincijske odnose, ali na kraju ipak vrijedi jer je scenaristkinja Merel Okay vodila pricu na pravi nacin a Engin iskoristio ponudjeno.
Radi se o tome sto je Mustafa viseslojan lik. Tacno je da ga u pocetku upoznamo kao razmazenog sina provincijskog mocnika koji se po carsiji ponasa kabadahijski. Ni ta ljubav prema Narin nam ne izgleda iskrena u pocetku. Cini nam se kao samo hir covjeka naviknutog da dobije sve sta hoce. Ali, nije bas tako. I u tome i jeste stvar. Kako se prica odvija (bolje da ti ne prepricavamo) dolazi Mustafa u situacije gdje nam otkriva sve slojeve svoje licnosti. Otkrivamo razloge njegovih ponasanja, pored bolesti od koje pati, vidimo da odnos sa ocem nije najbolji, upoznajemo ga kao briznog brata, oca....
Ukratko, stvar je u tome da nam se Mustafa otkriva malo po malo i svaki puta kao neko novi a ne bas onaj koga znamo s pocetka price. Jednostavno postaje sasvim zivotan, jer ni u zivotu nije sve samo crno i samo bijelo.
On voli i bori se za svoju ljubav na nacin kako to provincija diktira i okolnosti u kojima je rastao. Spreman je i da se radi te ljubavi mijenja na kraju sto je za te okolnosti pravi podvig.
Kad se udje u pricu na taj nacin, a Engin to maestralno radi, onda nam vise ne smeta ni taj milje, koji je nama svakako dalek i stran. Engin uspjeva pred nama izvajati lik sa hiljadama mana ali i vrlina. Jednostavno, da nam covjeka od krvi i mesa a ne samo sablonski filmski lik.
I slazem se sa ostalim damama, mozda je dobro da malo odmoris, pa nekad kasnije, polagano. Nije se nama gradskom kokakma lako uzivjeti u te provincijske odnose, ali na kraju ipak vrijedi jer je scenaristkinja Merel Okay vodila pricu na pravi nacin a Engin iskoristio ponudjeno.